Kratki tekstovi

Sanjamo otvorenih očiju. O mjestima kroz slike. O ljudima kroz priče. O nama kroz tuđe oči. Kao da nismo tu. A zapravo je samo dovoljno okrenuti se, pogledati u tišini u daljinu, i shvatiti da sanjamo otvorenih očiju. 

Kratki snovi oduzeti dahom. Zaboravljen je san. I budim se u boli vlastitoga uma, jer on ne prepoznaje mene. Na trenutak se gledamo. Ja i moj um. Tko je tu lud? Možda sam nešto sanjala, ali što ako je sve san... Postojim li? Stvarnost me polako, ali bolno udara u glavu. Padam na krevet. Ruke su mi znojne. I mozak me tjera da zatvorim oči. Oko mene plešu sjene, samo za mene, kako bi me opet polagano, ali naglo mogle probuditi shvaćajući da sam bila izgubljena u vlastitim snovima i vratiti me u moje tijelo. 

Hodao je šumom, a šapat mu se zavlačio u uši poput vjetra. Putovao je s vjetrom, odbijajući se o koru stoljetnih stabla, uzrokujući manje životinje da pobjegnu i sakriju se u rupe iz kojih su ispuzale. Njihao je krošnje, skupa s vjetrom, raznoseći miris rijetkih cvjetova i uvlačeći ga u nosnice pridošlica koje su došle na njegov teritorij.

Dječak je nastavio hodati. Vjetar mu je puhao u lice, tjerajući ga da trči. Da ode što dalje od ovog mjesta. Jer bio je lutalica, znao je da tu ne pripada. Prestao je šetati. Šapat se stapao s maglom, ali još uvijek ga je mogao čuti:

Odlazi

"Nemoj zaboraviti kratke trenutke 

Što plešu u tvojoj glavi, nemoj zaboraviti te kratke nalete inspiracije koji te mogu odvesti u posve drugi svijet, zarobljen u tebi i spreman da bude otključan. "

"Zar je doista važno kakvi smo došli na ovaj svijet, kakvi smo izašli. Zar doista nije bitno što smo postali? Kakva je to stvar u nama, da nas tjera na misli; loše je drugačije."