Autobusna stanica

Ispred Marije se odvijala igra svjetla i sjene, buke i šapta kiše, a ona je sve promatrala poput gledatelja u kazalištu. Ljudi su hodali, ne obazirući se na mršavu dugokosu Mariju koja je sjedila na hladnom metalu skrivena pod okriljem mraka, nadstrešnice i stabala. Gledala je ljudska lica kako nestaju dok su za njima ostajali razni mirisi isprani onim kiše, ostavljajući iza sebe prašinu. Kiša nije prestajala padati već tri sata natapajući parkove, vrtove, zgrade i kuće te tjerajući ljude da bježe jer su više voljeli toplinu. Ali ne i Marija. Ona je uživala, gotovo poput čudaka, u mirisu ulice poslije kiše i kapima koje su joj natapale smeđu kosu prošaranu bijelim vlasima. Očima je tražila bus koji nikako nije stizao, možda zbog prometa, no nju nije bilo briga jer je željela što duže uživati u jesenjim bojama pomiješanim s kišom, baš poput pravog umjetnika, što je i bila. Oh, kako je voljela jesen. Te boje pomiješane s mirisom vrućeg čaja, prepunih parkova, antikvarijata u kojima je mogla uživati u predivnim zaboravljenim pričama i mirisu knjiga. Iz pohabane crne torbe je izvadila neuredni blok papira zavezan gumicom, i prepun nedovršenih crteža pa čak i pjesama. Crtala su joj se lica. Lica koja je vidjela u prolazi. Lica koja nisu gledala nju, ali ona njih jest. Olovkom je prešla preko papira, hrapavog i čvrstog, a onda je počela stvarati. Pred njom su se nizala malena lica, nesavršena, okrugla, bradata, naborana, ružna, lijepa, stara i mlada. Crtala je i crtala ne primjećujući autobus koji se škripavim gumama približavao svom cilju. Pošto je bila jedini putnik, nitko je nije mogao upozoriti na vozilo koje je bilo sve bliže i bliže stanici. Kada je stao da putnici uđu, vozač je vidio samo djevojku koja crta i ne primjećuje svijet oko sebe. Promrmljao je nešto o toj današnjoj mladeži i krenuo dalje, prema mjestima gdje ima onih kojima je on potreban. Već je daleko bus otišao kad je Marija shvatila da je ostala sama i da idući autobus dolazi tek za dvadeset minuta. A ona je živjela daleko od grada, u udaljenom selu. Ipak, odlučila je čekati jer vrijeme je ipak prolazno, a ona ga ima napretek. Otvorila je bilježnicu i nastavila crtati, stopivši se s kišom.