"Jeli sve u redu?" Konobar je došao do zamišljenog Waynea. "Sve je u redu. Izvrstan ručak, ako smijem primijetiti." "Gdje ste se uputili? Već je kasno, a vi ćete vjerojatno letjeti do jutra." Wayne je bacio od nervoze pogled na sat sa popisom letova. "Brazil." Kratko je odgovorio na pitanja znatiželjnog konobara. Nije mu bilo do priče i diskretno je to želio pokazati, no konobar se igrao kemijskom u svojoj ruci. "Brazil? Tamo nikad nisam bio. Idete li poslovno ili turistički?" "Poslovno. Ali to je drugi par rukavica. Ja bi sada morao krenuti." Izvadio je novčanice i vidio sjaj u očima konobara. "A vi? Gdje ste vi putovali?" Konobar je petljao oko pregače i iznenađeno pogledao Waynea. Nije očekivao pitanje. "Meksiko, Amerika i od Europe Italija i Španjolska. Moja obitelj je iz Meksika, znate." Počeo je priču. "Otac mi je bio Amerikanac, majka Meksikanka, a na kraju su završili u Italiji." "Bello, bello." Pružio je račun i prihvatio novce. "Drago mi je da smo se upoznali. Nadam se da ćete uspjeti iz kojeg god razloga idete."
"O, vjerujte mi, hoću." Nasmiješio se Wayne i uputio zadnji pogled na konobara, kojega je možda zadnji put vidio u životu.
***
"Hajde, hajde." Wayne je sa mukom podignuo kofer i ušao. Avion je bio prepun ljudi pa je dugo tražio svoje sjedalo. Na kraju se smjestio pored nekog djeda i pripremio se za polijetanje. Prošli su pravila i čuo je poznato udaranje u bubnjićima kada se avio zaletio da uzleti. Kada je to prošlo glatko, mogao se opustiti i uživati u letu jer će let ipak trajati 12 do 13 sati. Ponio je knjiga i knjiga te spise o vrsti zbog koje je išao daleko od svog doma u Norwichu. Kao biolog, morao je puno putovati i voditi opsežne bilješke o određenoj vrsti koju je proučavao. Zato je taj posao bio naporan, ali zanimljiv. On se bavio reptilima, najviše udavima od zmija. Trenutačno je proučavao najvećeg udava na svijetu, a i najveću zmiju općenito. Anakondu, potomka legendarne Titanoboe, najveće zmije koja je vladala prašumama u Urugvaju i koja je bila najveća zmija koja je ikad postojala na Zemlji. Emilio je bio fasciniran gušterima, dinosaurima i zmijama. Bio je jedan od najpriznatijih biologa na svijetu. A sada je dobio zadatak proučavati te opasne zmije i izračunati prosječnu dužinu jedne od njih. Voditi bilješke o njihovoj prehrani, vremenu parenja i strukturi tijela. Tijekom puta je pročitao jednu knjigu i odgledao dva filma. Kada mu je sve dosadilo, samo je zaspao. Probudio se kada su slijetati i sretno izašao van. Vozio se kroz Rio sve do zabačenog dijela grada gdje je bio njegov hotel. Kada je platio vozaču, izašao je sa svojim stvarima i pogledao zgradu bijele boje sa kamerom i ogradom visokom jedan metar. Čuo je priče o favelama i pljačkama u Riu. To mu se nije svidjelo. "Došao sam. Napokon." Otvorio je vrata i uputio se prema recepciji. Hotel je mirisao na dezinfekcijska sredstva, egzotična jela i pokućstvo. Na recepciji ga je dočekala starija žena sijede kose koja se igrala ključevima WC-a obješenim na drvenu kuku pored nje. Kad je Wayne prišao stolu, namjestila je naočale i naslonila se upitno ga gledajući. "Izvolite." Rekla je hrapavim glasom. "Rezervirao sam sobu prije mjesec dana, danas, mislim jučer sam zvao hotel. Soba 25 ako se ne varam?" Starica ga je sumnjičavo pogledala. Okom je procjenjivala može li mu vjerovati jer nije voljela strance iako je radila u hotelu. "Ja nisam radila kad ste vi zvali pa ako ne bi bio problem, biste li mi pokazali svoje dokumente i papir vezan uz vašu sobu. Iz torbe je izvadio novčanik i pokazao dokumente, a zatim iz torbe na leđima papir sa hotelske stranice za rezervaciju. "Dobro. Izvolite svoje ključeve." Iz ladice je izvadila metalne ključeve sa privjeskom u obliku broja 25. Predala mu ih je, smiješeći se. "Nadam se da mi ne zamjerate, današnji je svijet pun prevaranata i lopova, nikome se danas ne smije vjerovati." Dramatično je izdahnula. "Nikome." Wayne se nasmiješio starici. "Da, danas je teško naći poštenja u ovom svijetu." Spremio je ključeve u džep. "Nego... Poznajete li nekoga tko bi me mogao malo provesti kroz Amazonu, taj predivni ekosustav pun rijetkih životinja i čuda svijeta?" "Mislite na šumu? Pa nema vam tako nikoga osim ribara i poljoprivrednika. Ima i šumara, naravno, a često se nađe i krijumčara i krivolovaca, ta rijeka vam je idealna za švercanja." Starica ga je na trenutak pogledala kao da je lud, možda i opasan. "Ima tamo i riječna policija, mogli bi pomisliti da ste krijumčar. Mnogi su se turisti izgubili u toj šumi, pa su ih požderale otrovne zvijeri koje tamo žive. Ima i jaguara, žaba, ptica, paukova, a i zmijurina. Moja vam je baka, pokoj joj duši, živjela blizu Amazone i jednom je otišla na rijeku prati rublje. A baš je tad ogromna zmija, anakonda, plivala tamo. I te vam zmije ništa ne jedu čest mjeseci, a ova kao da nije jela godinama! Moja je baka bila sitna ženica pa je bila dovoljno velika da je ta zvijer proguta. Ja se ne bi na vašem mjestu približavala rijeci, a kamoli prašumi. U dubinama prašume ima čak i domorodaca. Ali čuvajte se čudovišta."
Orginalni rad, napisan 2019. godine:
Na recepciji ga je dočekala žena duge kose u kasnim pedesetima. Po ustima je vrtila cigaretu i bila je Emiliu tek do ramena. Imala je tamnu, obješenu i mršavu kožu. Gledala ga je mrzovoljno dok je teglio kofere. Izraz dosade na licu zamijenio je strah, možda i iznenađenje kad joj se obratio, ali je Emilio ustuknuo i pitao: "Dobar dan. Došao sam po ključeve i da vidim sobu. Radite li vi ovdje?" Žena je već vratila izraz dosade na lice i igrala se lišćem neke egzotične biljke na istrošenom stolu recepcije. A onda je prvi put odlučila progovoriti pred njim. "Koja s' soba?" Emilio je izvadio potvrdu koju je isprintao i dobio od hotela. Iako je polako počeo sumnjati da na ovakvom mjestu imaju bazene bez obzira što su to tvrdili. Žena ju je nije ni pogledala, već je predala ključeve i nasmiješila se krezubim osmijehom. "25, dakle. A što gospoda poput vas traži ovdje?" Pogled joj je prešao s njegove bijele košulje do lijepih novih tenisica. "Svašta." Odgovorio je i zaputio se prema svojoj sobi.
Titanoboa- Drugi dio
Popeo se drvenim stepenicama do sobe na drugom katu. Po mirisu je osjetio da je ona žena zapalila cigaretu. Ovo mjesto mu se sve manje sviđalo. U sebi je odlučio da će se početi jadno oblačiti da ga još i ne opljačkaju. Emilio nikad nije upoznao svog oca, ali se sjećao da mu je majka rekla da je bio iz Perua. Nikad ga nije našao, čak ni saznao kako se zove, ali je naslijedio izgled zbog kojeg su ga ljudi često pitali jeli došao iz Južne Amerike. Majka mu je bila iz Meksika. Nakratko ga je uhvatila nostalgija za domom pa se sjetio svoje majke koja je teško radila da ga odgoji. Misli su mu potpuno odlutale i ostao bi tamo razmišljati da do njega nije došao neki visoki Brazilac. "Hej. Trebaš li pomoć?" Stavio mu je ruku na rame i prenio ga u stvarnost. "Ne...mislim...Krenuo sam prema svojoj sobi." I zbilja jest krenuo, ali bilo bi nepristojno ne rukovati se i upoznati sa nekim tko će biti tri vrata od njegove sobe. "Emilio Wayne, drago mi je." Stranac mu je pružio svoju ruku. "Diego Santos. I meni je jako drago." Prigušio je glas. "Vidi se po vama da ste normalan susjed. Ja sam inače ovdje sa svojim sinom. No nemam sada vremena za priču. Ne bih želio biti nepristojan, mogli bismo do kafića zajedno. Zašto na poslovnom putovanju i ne upoznati nekoga?" Nasmiješio se blještavim osmijehom i došao do svoje sobe. "Ali neću više ništa otkrivati, gospodine Wayne."
***
"Čudni ljudi...čudni" mrmljao je i oblačio blatnjave gojzerice i odijelo za prašumu. Želio je nazvati onog ribara da vidi hoće li doći na dogovoreno mjesto na vrijeme. Prije putovanja je s jednim poznanikom koji posjeduje brodić blizu Amazone dogovorio da će ga povesti u "obilazak" iako je ta osoba bila krajnje nepouzdana, a i rijekom ga je trebao voditi djed dotične osobe. No kako nije imao drugog izbora, bilo je ili sve ili ništa. Morao je već danas početi i pripremiti spise. Na trošnom stolu je ostavio laptop i bilježnicu. Sada je još samo trebao nazvati onaj broj. Na telefonu je već imao propušteni poziv. Dok je čekao da se ribar javi, nervozno je grizao nokat. Sve mora ići po planu, ovo je veoma bitno. Ponavljao je to kao neki slogan. Za sada mu se ništa nije sviđalo. Onaj konobar, pa recepcionarka i sad još onaj Santos. Što njih briga koji je njegov zadatak. Svi su tako znatiželjni. Telefon je dugo zvonio, no nitko se nije javio. Pa se odlučio spremiti. Valjda zna da ću mu ja fino platiti ako tamo dođe, pomislio je. Emilio je nakon deset minuta spremanja napokon imao sve što je trebao i mogao je krenuti. Nakon dugog hoda, taksija i nekih usputnih smetnji, na vrijeme je stigao do malene obale ogromne rijeke gdje ga je u brodu čekalo njegovo sjedalo. Vozač je očito bio unutra, pa je ušao sa svojim stvarima u tijesni prostor gdje je bilo oko desetak ljudi. Neki su izgledalo kao lokalni stanovnici, a na nekima je očito pisalo da su turisti. Do njega je došao mladić sa aparatom za račune. "Kol'ko se voziš?" Petljao je po torbici. "Pola sata. Ali već sam platio. Reci vozaču da sam ja Emilio Wayne, poznaje me." Dečku se taj odgovor nije svidio jer ga je nakratko gledao kao da će odbiti to učiniti, ali se pomirio s time i otišao do kapetana. Nakon nekog vremena se vratio s računom pa ga je Emilio spremio baš kad su krenuli. Polako su počinjali ulaziti u prašumu, lijane i paprat su zamijenile osušenu travu, a močvare nepregledna polja. U prašumi je bilo sparno, a činilo se da će započeti i kiša. Turisti su virili kroz prozore pokušavajući slikati čudesa prašume- čarobnu vegetaciju, ogromna stabla, paprat... Emilio bi rado sve promatrao, no kada dođu do kopna, morati će izaći i započeti svoju potragu. Ali do tada, mogao je uživati.
Tok rijeke postajao je sve širi i brod se lagano zatresao kada su udarili o kamen. "Ovo sigurno nije duboko." Pomislio je. Zrake sunca jedva su se probijale kroz prašumu i što su dublje ulazili to je više poželio osjetiti ih na licu. Postalo je hladno. Brod se približavao kopnu gdje će ga kapetan ostaviti kao i ostale turiste pa se pripremio. Imao je četiri sata. Sa sobom je nosio sve papire, podatke i opremu. Bio je spreman.
"Gospodine, jeste li sigurni da će ovo završiti dobro?" Maricius je iglu zabio u malenog hrčka, koji se zgrčio od boli. Osjećao se loše dok je to radio, ali je u glavi stalno ponavljao mantru: to je za dobro znanosti. Hrčak se grčio i na koži su mu iskočili plinovi, sve dok nije posljednji put udahnuo zrak i onesvijestio se. Tijelo mu je postalo hladno, ali srce je još uvijek kucalo, što znači da je bio živ. Dok Doktor D. nije gledao, uzeo je hrčka u ruke i odveo ga u svoju sobu na samom kraju podzemnog laboratorija. U ormariću je držao špricu koju je zabio u malenog, i počeo je ponovno disati i trčati uokolo. Plikovi su postali samo mrlje, zbog čega mu je dlaka izgledala kao umrljana bojom. "Ššš, u redu je." Pomazio je maleno stvorenje i dao mu tvrdi komadić kruha da ga pojede. U sobi je imao cijelu menažeriju hrčaka, štakora, miševa i kunića. Možda je Doktor i znao da ga ih spašava i drži u sobi iza ormara, jer je on sve znao, ali ga nije bilo briga sve dok je obavljao pokuse i radio što mu on kaže. Gurnuo je pokretni ormar u stranu i pred njim se otvorila soba veličine večeg dnevnog boravka puna životinja na kojima su vršili pokuse. U kutu je bilo oko pet zečeva, bijele, crne i sive boje sve ženskog spola koje su spavale na slamom obloženom podu ograđenim drvom. Već su pretrpjele toliko uboda da su trebale umrijeti, ali ih je sve uspio spasiti i od zaostalog građevinskog materijala izgraditi maleni kavez. U kutu je u plastičnim kutijicama bilo hrane za zečeve, rajčice i malo sasušene salate, koje je uspio ukrasti iz kuhinje iako je tada sam gladovao. No nije ga bilo briga sve dok je uspio spasiti živote životinja koje su bile mučene od strane dvjesto znanstvenika, koliko ih je bilo ovdje. U ogromnom kavezu trčale su činčile, njih čak petnaest, a do njih je bio široki kavez sa čak dvadeset pet hrčaka. Stavio je unutra malenog i sjeo na pod, gledajući životinje kako spavaju, jedu i trče. U sredini je bio kavez za toliko miševa i štakora da više nije znao broj, koji su se usprkos oskudnom prostoru i hrani uvijek uzbudili kad bi čuli otvaranje pokretnog ormara. Voljeli su ga i on je volio njih, jer su oboje bili zatočenici u mjestu gdje nisu htjeli biti. Nije imao kamo, čak i kad bi uspio proći pokraj osiguranja dočekala bi ga neprobojna džungla, i zato je ostao u svojoj skučenoj sobici i svo vrijeme posvećivao malim životinjama. Zatvorio je vrata i bacio se na krevet, gledajući sve što je ovdje imao, a to je bio klimavi stol prepun papira, bilježnica i knjiga, sve neuspjelih i nedovršenih pokusa. Pored stola je bio ogroman ormar u kojem su se nalazile njegove laboratorijske kute, majice kratkih rukava jer je vrijeme ovdje uvijek bilo sparno i jedna cijela ladica donjeg rublja i čarapa. Cipele je gurnuo ispod stola, a bose noge ispružio na malenom krevetu sa plavim plahtama, gdje je spavao. Ormar je bio pretrpan knjigama koje je čitao po noći, kad nije mogao spavati, praznim bilježnicama i sitnicama koje je pronalazio kod znanstvenika koji su znali za njihovo Prije. On nikada nije. Bio je otet kao dijete i sam laboratorijski štakor, a onda je postao znanstvenik jer je bio vidno inteligentniji od ostalih ispitanika. Tako je barem pročitao u skrivenim zapisima o samome sebi, koje nije smio znati. A možda nije ni želio, jer nikada nije na sebe gledao isto nakon toga. Papire je vratio u sef, gdje su i trebali biti. Znači imao je život prije laboratorija, možda čak i majku. Još je bio relativno mlad, imao je šesnaest iako se onaj dio života koji je poznavao sveo na obavljanje pokusa i istraživanja, spašavanje bića iz drugih laboratorija i čitanje knjiga po noći. Jer znao je da je ono što radi pogrešno, osjećao je krivnju što je to radio prije nego što je našao zapis. I on je bio mučen, ali njega je spasio njegov um. Što je bilo sa onima koji su poginuli za ciljem koji čak ni on, jedan od znanstvenika, nije znao? Sve je ovdje bilo pogrešno, čak i njegovo ime, koje je, kako je pročitao, dobio iz pogrešno izvedenog imena otoka Mauritiusa s kojeg je potjecao. Nije imao pojma kako to mjesto izgleda, iako ga je našao na kartama atlasa. U bilješkama je pisalo i da je bio odveden sa pet godina, što znači da je mogao zaboraviti sve što je znao o svemu Prije. Ali nisu svi znanstvenici bili takvi. Neki su imali itekako luksuzne sobe, te su radili prava istraživanja i imali svoje pomoćnike. On je bio jedan od viših znanstvenika, ali je još uvijek imao svoju skučenu sobicu i radio prvenstveno ono što mu se kaže. No kad je prije dvije godine shvatio tko je on zapravo, počeo je smišljati planove za bijeg. Ali to neće biti jednostavno. Morat će napraviti kaos.
I probuditi čudovište.
"To je nešto najgluplje što sam ikada čuo." Diego Santos je sinu iz ruke uzeo pušku. "Dovraga, nisam bio plaćen da bi klinac poput tebe rukovao nečime tako vrijednim. Daj mi to!" Uzeo je pušku i spremio ju u ogromnu torbu. "Ali tata, naučio si me pucati da bi ti pomogao, ne da bi sjedio u glupoj sobi." Demonstrativno je udario nogom o pod, iako je znao da izgleda glupo i ponaša se kao malo dijete. Iako je imao četrnaest, njegov ga je otac smatrao djetetom i nesposobnim za nešto tako bitno kao krađa papira i otmica glupog znanstvenika. "Ne želiš valjda završiti kao mama?"
"Uvijek to kažeš! Ona je barem umrla časno, a ja ću biti zatvoren k'o pas."
"Nema ničega časnog u onome što ja radim, ali što mogu? Moram prehraniti nezahvalno derište poput tebe, koje ne želi poslušati oca i ostati tu." Udario je šakom o stol, zbog čega se mali stresao. "Ako sam ti rekao da ostaneš ovdje, ostati ćeš, jer te nisam imao kome ostaviti inače bi sada ovdje bio sam. I radim to iz tvoje sigurnosti. Ne želiš u prašumi ostati sam." Diego je duboko udahnuo. Čak si je natočio čašu vode i otpio gutljaj prije nego što je nastavio monolog. "Ako želiš biti poput mene, nemoj biti poput mene, završi srednju i fakultet i nađi normalan posao. Uzdržavaj obitelj pošteno, ako ćeš je imati i budi dobar otac. Jer ja očito nisam bio kad me ne slušaš." Znao je da će to upaliti jer se malac povukao u sobi i ostavio ga. Volio ga je, stvarno jest, ali nije si mogao priuštiti smetnju niti da se njegovom sinu nešto dogodi. Jer to si ne bi oprostio. "A sad idemo po Waynea." Spremio je pušku i navukao vojničke čizme. Čekao ga je dug dan.
***
Gledalo ga je. Znao je da nije smio biti ovdje, no morao je provjeriti to čudo. Imalo je više od trinaest metara, a ako bi ga ikada primilo u smrtonosni zagrljaj mogao se pozdraviti sa životom jer je to čudo imalo 1,135 kilograma. Cijela tona. Njegov nasljednik se činio kao ništa u usporedbi s njim. Titanoboa cerrejonensis. Najveća zmija koja je ikada postojala, živjela je na mjestu današnjih rudnika Guajira. Živjela je u ogromnim prašumama i močvarnim područjima gdje je bila kralj džungle, jer su krokodili dužine šest metara i kornjače velike poput kuhinjskog stola bile njezina večera. I to samo 6 milijuna godina nakon nestajanja T-rexa. "Fascinantno." Promrmljao je dok je iza debelog stakla i čvrstog metala promatrao zmijurinu kako leži pod umjetnim suncem. Oko nje je bila močvara i prašuma, koja je trebala dočarati njezino stanište iako je trebala biti mrtva. Iako je bilo zanimljivo da je lovila poput krokodila, a ne boe constrictor ili anakonde. No ova nije trebala loviti ništa, jer je bila hranjena i sad je mirovala na tvrdoj zemlji dok ju je u mraku samo on promatrao. "Stvorili su čudovište." Prošaptao je dok je zmijurina naglo otvorila oči i počela se kretati prema hrpi leša u kutu ogromnog kaveza, gdje su je držali. Više to nije mogao gledati. Vratio se ogromnim praznim hodnicima do svoje sobe, gdje je pokušao zaboraviti što je upravo vidio. Ali zašto su njega testirali? I zašto su vratili ovo čudovište iz njezinog sna, u doba kada je temperatura na zemlji bila devedeset stupnjeva, a prašume su vladale tlom?
